Plavi telefon

30 godina Konvencije o pravima djeteta - ideja koja je ujedinila svijet

Info 19 Novembar 2019

Prava djeteta – ideja koja je ujedinila svijet

 

Prije trideset godina, usvajanjem UN Konvencije o pravima djeteta, zabilježili smo jedan od najsvjetlijih trenutaka ljudske civilizacije do sada, koji je zauvijek i radikalno promijenio položaj djeteta u društvu i usmjerio razvoj država potpisnica prema visokim standardima zaštite prava djeteta, koje ova konvencija propisuje. Danas je to najprihvaćeniji sporazum na svijetu, koji trenutno nisu ratifikovale jedino SAD, i koji je djeci zagarantovao vlastita neotuđiva prava i odgovornosti, prilagođena specifičnostima koje ljudski razvoj do osamnaeste godine ima.

Ipak, ovako visoka globalna saglasnost oko toga da će države potpisnice garantovati svakom rođenom djetetu pravo na život, opstanak i razvoj, na iskazivanje i uvažavanje mišljenja, na nediskriminaciju bilo koje vrste, i naročito na usmjeravanje svog ukupnog razvoja u najboljem interesu djeteta, nije još uvijek stvorila svijet u kojem žive i razvijaju se sigurna, sretna i zadovoljna djeca, ali je imala itekako važne dobre rezultate.

Takođe, svjedoci smo da rastući broj problema u svijetu upravo za svoje najveće posljedice ima negativan uticaj na djecu i njihov razvoj, od siromaštva, sukoba i ratova, loše uređene socijalne, zdravstvene i dječije zaštite, nedostupnog obrazovanja, klimatskih promjena, migracija, do još uvijek neistraženih posljedica života u modernom društvu. Zato je važno posmatrati ove posljedice kroz njihov uticaj na djecu jer smo se obavezali da ćemo to činiti, i to u najboljem interesu za svako dijete. Sve potpisnice se među sobom razlikuju prema realnim mogućnostima ali i posvećenosti koju su uložile u ovaj proces. UN Komitet za prava djeteta prati ovu situaciju kroz proces izvještavanja svake od država potpisnica, usmjeravajući preporukama za svaku državu ovaj proces u realnom i poželjnom pravcu.

Kod nas se te preporuke, a ni prava djeteta, nisu pretjerano ozbiljno shvatali do sada, ali sada je krajnje vrijeme da promijenimo odnos i prema njima, pogotovo jer se nalazimo u situaciji u kojoj više nema dileme da nam društveni razvoj ispašta zbog nebrige prema djeci prvenstveno. Trebali smo se davno zabrinuti za porodice koje ne mogu da djeci obezbijede elementarne uslove za siguran i dostojanstven život, i sve snage usmjeriti na poboljšanje njihovog stanja i statusa, me čime on bio izazvan. Mnogi su upozoravali, ali je bilo malo onih koji su upozorenje čuli.

Uporedo sa ovom godišnjicom, Ujedinjene Nacije obilježavaju još jedan važan korak u zaštiti prava djeteta, za koji je posebno važno da znaju ljudi u Bosni i Hercegovini. Obilježava se pet godina od kada je na snagu stupio Treći opcioni protokol uz Konveciju o pravima djeteta, Protokol o komunikaciji, koji je ratifikovala i BiH.

Ovaj protokol značajno podiže nivo zaštite prava djeteta na međunarodnom nivou, jer omogućava djeci, kao nosiocima prava, da traže zaštitu svojih prava kroz UN Komitet o pravima djeteta, i u pojedinačnim slučajevima, kada se ova zaštita ne može dobiti u zemlji u kojoj dijete živi. U komplikovanim, često dugim i nepouzdanim procesima zaštite dječijih prava u našim domaćim sistemima, ovo je važan instrument za koji treba da znaju i djeca i oni koji brinu o njima, i koji treba da koriste kada se iscrpe sve domaće opcije za zaštitu prava djeteta. Ovo je važan korak ka zaštiti djece koja žive u društvima koja nisu u stanju da se za svoju djecu pobrinu.

U ovom trenutku Bosna i Hercegovina nema najbitnije strateške dokumente koji se tiču djece, a nemaju ih ni entiteti. Ovo jasno oslikava da uopšte ne vidimo djecu kao strateški važnu populaciju u procesima kreiranja budućnosti. Posebno zabrinjava i činjenica da ekonomski nerazvijena zemlja kakva jesmo, bez neke svjetlije perspektive u skorijoj budućnosti, propuštamo i prilike da iskoristimo pomoć svih koji nam žele pomoći. Ti ljudi, organizacije i institucije (bilo da se radi o dinamici priprema za EU, procesima izvještavanja o implementaciji međunarodnih obaveza po konvencijama, na osnovu kojih se takođe usmjerava i međunarodna pomoć), žele da znaju šta mi planiramo uraditi za djecu, pa da nam u tome pomognu, a mi taj plan nemamo.

Izazovi sa kojima se suočavamo su brojni, i što je važno naglasiti mnogi od njih su globalni i novi, i za neke od njih nemamo puno rješenja koja možemo iskoristiti iz prostog razloga jer nikada prije nismo bili u sličnom civilizacijskom trenutku. Najintenzivniji pokretači promjena u društvu su, istorijski, bile tehnološke revolucije, a radikalnost digitalne revolucije, u sred koje živimo, može se mjeriti sa promjenama koje je čovjeku donijela opozicija palca, korištenje vatre, točka itd. Nalazeći se u sred te promjene, ali i posljedica neravnomjernog globalnog razvoja, moramo prestati da zatvaramo oči pred efektima koje ona ima na dječiji razvoj, i usmjeriti se na to da nam najbolji interes djeteta, bude, bez dileme, važniji od profita bilo koje vrste, od ekonomskog do političkog. U suprotnom će revolucija ponovo da pojede svoju djecu, i to doslovno.

Posmatrajući djecu posmatramo i rezultate našeg zajedničkog stvaranja i djelovanja u društvu, i kao pojedinci i kao profesionalci i kao zajednice. Ni jedno dijete se ne rađa agresivno niti nasilno, ali činjenica da je sve više djece koja pokazuju takve oblike ponašanja prema drugima ili prema sebi, govori o nama, a ne o djeci. Činjenica da se suočavamo sa promjenama u načinu na koji djeca funkcionišu kognitivno, emocionalno i socijalno, govori o nama, a ne o njima. Problemi sa učenjem, obimom pažnje, emocionalnom kontrolom, kapacitetima za kritičko i stvaralačko mišljenje, nasiljem i njegovim posljedicama, zdravljem, njihov sistem vrijednosti, medjusobni odnosi i odnosi prema svijetu u kojem žive su produkt onoga što smo mi djeci dali ili uskratili.

Nema jasnijeg ogledala za jedno društvo nego da se zagleda u svoju djecu.

U ovom trenutku, BiH ukupno, u svom ogledalu niti ne vidi djecu. Prevedeno na jezik činjenica, ovo znači da smo na svim nivoima organizacije, sramno podbacili u prikupljanju i analizi podataka o djeci, o njihovom psiho-fizičkom stanju, porodičnim prilikama, potrebama, zdravlju. Odgovorno tvrdimo da niti jedna institucija, niti organ, niti osoba, u ovom trenutku ne može dati validan i kompletan odgovor na pitanje o tome kako djeca žive u BiH, a ni na nižim nivoima organizacije, jer se to ne prati sistematski, dokumentovano i usmjereno na sva njihova prava.

Izvještaji koje smo dostavljali Komitetu za prava djeteta Ujedinjenih nacija svake četiri godine po svojim međunarodnim obavezama, uvijek su sadržali i upozorenje da je mnogo prezentovanih podataka nepotpuno, zastarjelo, a mnoge nismo ni imali. I svaki put je Komitet za prava djeteta slao preporuku da se uspostave efikasni mehanizmi za prikupljanje i analizu podataka o djeci, jer bez tih podataka ne možemo ni planirati ništa što bi bilo zasnovano na stvarnim i aktuelnim potrebama djece. Te podatke trebamo prikupljati od same djece, jer su oni vrhovni stručnjaci za sopstveno iskustvo svijeta u kojem žive i onoga što im nudi, od njihovih roditelja i profesionalaca koji služe u njihovom razvoju i njihovoj zaštiti.

Dobili smo i novi paket preporuka od UN Komiteta za prava djeteta, pa ga valja pažljivo pročitati i ugraditi u planove. Mi živimo u zemlji u kojoj se ljudska prava poštuju minimalno i jedva dovoljno za socijalni mir, posebno zbog činjenice da veliki broj odraslih, a djece pogotovo, uopšte ne zna svoja prava i njihov neotuđivi status, pa se zato često i nalazimo u situaciji da nam se ta prava dodjeljuju ili oduzimaju, da se njima trguje ili uslovljava. Za mnoge generacije djece i njihove porodice je kasno, oni su već otišli u potrazi za opstankom i sigurnošću, oni su one odrasle osobe koje dijele djecu na „našu“ i „njihovu“, oni su djeca koja se ne smiju, oni su oni koji trpe nasilje i glad u tišini jer više ne vjeruju nikome. Njih smo iznevjerili, i ne samo to nego smo im uskratili prava koja im niko uskratiti ne smije. Kako se ono zovu ljudi koji krše zakon? E, to smo mi kao društvo, jer je Konvencija o pravima djeteta, po svojoj snazi, iznad naših domaćih zakona. Poredeći se sa drugima u svijetu..nismo najgori, a  imamo i jako dobrih praksi koje su se vremenom razvijale makar lokalno. U isto vrijeme, imamo i prakse segregacije djece u obrazovanju, na primjer, tamo gdje je nikako ne bi smjelo biti. Mnogo je problema i mnogo izazova, na kojima treba raditi, ali ono što brine jeste činjenica da nismo uradili sve što smo mogli, da bi djeca ostvarila svoja prava. Ni približno!

Ide nam izborna godina, vrijeme velikih obećanja, odlična prilika da pitamo naše kandidate u lokalnim zajednicama šta planiraju uraditi za djecu i unapređenje njihovih prava, i to bez prihvatanja odgovora koji su parole i okidači emocija, zatražimo od njih jasan plan baziran na stvarnim potrebama, koji sadrži rokove, odgovorna lica i budžete. I to ne zato što to djeca koja žive ovdje „zaslužuju“, nego zato što su rođenjem na ovoj planeti stekli neotuđivo pravo na to, a države u kojima su rođeni su ratifikacijom Konvencije o pravima djeteta preuzele pravnu obavezu da to učine, što znači da dječija dobrobit nije  odgovornost samo njihovih roditelja, nego društva u cjelini.